ZAPISNIK
sastavljen dana 10. marta 1952.g. kod Kotarskog suda u Vinkovcima povodom preslušanja svjedoka RADOSAVLJEVIĆ MILANA starijeg u krivičnom predmetu protiv Artuković dr. Andrije zbog krivičnih djela iz ćl. 124., 125 i 128. Krivičnog Zakona.
Prisutni:
1. Belamarić Frane, sudac Kotarskog suda u Vinkovcima
2. Kavšek Jovanka, zapisničar
Svjedok RADOSAVLJEVIĆ MILAN stariji, sin Tanasije, zemljoradnik iz Novih Jankovaca, rodjenog u Novim Jankovcima, star 43 godine, nepismen.
Nakon što je utrdjena istovjetnost svjedoka Radosavljević Milana starijeg, te nakon što je u smislu čl. 168. Zakona o krivičnom postupku opimenut na dužnost kazivanja istine, upoznat sa predmetom svjedočenja iskazuje:
Ja sam porjeklom Ciganin. od svog rodjenja pa do mjeseca maja 1942.g. ja sam stalno živio u selu Novi Jankovci, kotar vinkovački, gdje sam se bavio nadničarenjem, jer svoje zemlje nisam imao, a pored toga bavio sam se i palenjem ugljena. Imao sam svoju porodicu koja se sastojala od žene Kaje, stare 30 godina i troje djece od kojih je Živko imao 12 godina, Marko 7 godina i Katica 4 godine.
U Novim Jankovcima u to vrijeme živjelo je oko 830 Cigana. U mjesecu maju 1942.g., a to je bilo dan uoči Duhova, svi kućegospodari bili su po organima tzv. Nezavisne države Hrvatske prevedeni u općinsko poglavarstvo u Jankovcima i tu su morali dati podatke o svim članovima svoje porodice. tom prilikom bilo nam je saopćeno da ćemo sa svojim porodicama biti preseljeni u Rumunjsku ili Banat te da ćemo tamo dobiti kuće i dovoljno zemlje za obradjivanje. Medjutim, iste večeri naše je cigansko naselje u Novim Jankovcima bilo opkoljeno od naoružanih i uniformiranih lica, te je bilo zabranjeno da napuštamo svoje naselje. Drugo jutro su nas istjerali iz naših domova i prepratili u Vinkovce. Tom prilikom uzeli smo sobon najnužnije predmete iz svog kućanstva i nešto hrane. Neki Cigani koji su imali vlastite konje i kola strpali su svoju imovinu u kola. Kad smo došli u Vinkovce tu su nas ustaše počeli tuči batinama i natjerali nas u jedan podljikavom žicom ogradjeni prostor koji se je nalazio odmah iza mosta pokraj rijeke. Tu smo prenoćili, a primjetio sam da su se u tom prostoru pored nas nalazili još i Cigani iz susjednih sela Mikanovci i Privlaka. Drugo jutro prepratili su nas na željezničku stanicu i tu nas strpali u marvinske vagone, koje su zatim zatvorili. Tom prilikom smjeli smo sobom ponijeti samo najnužnije predmete, a konji i kola su ostali na onom mjestu gdje smo prenoćili. U tim vagonima bili smo zatvoreni sve do poslije podne kada je vlak krenuo. Vagoni su bili jako natrpani i nisu nam davali ni hranu ni piće. Vidjeli smo da smo prevareni i da ćemo nastradati pa su uslijed toga mnogi cigani stalno plakali.
Idućeg jutra rano odmah nakon svitanja stigli smo u Jasenovac. Vlak je stao izvan logora i nas su odmah po izlasku iz vagona naoružani ustaše otjerali u prostor ogradjen bodljikavom žicom. Tu su nas odmah odvojili od naših žena i djece, a nama muškarcima naredili su da predamo sav novac, predmete od vrijednosti i hranu, nakon čega su nas otjerali u jedan bodljikavom žicom ogradjeni prostor na kojem nije bilo nikakvih zgrada ni nastamba. Na tom prostoru nalazilo nas se je pretpostavljam oko 1000 muškaraca. Pored nas u udaljenosti od svojih 20 met. nalazio se sličan bodljikavom žicom ogradjeni prazni prostor u kojem su bili smješteni naše žene i djeca. Naš logor nalazio se odmah kraj nasipa pored obale Save. Toga dana nas muškarce nisu dirali niti su nam davali hranu, a u noći smo iz ženskog logora povremeno čuli viku i vriskanje pa smo zaključili da su tamo ustaše silovali naše žene i kćeri.
Idućeg jutra iz ženskog logora izvedena je i nekuda odvedena jedna grupa žena i djece. Budući da se taj logor nalazio u blizini ja sam vidio da je bila odvedena i koja žena Kaja sa djecom. Otprilike sat kasnije došli su u naš muški logor ustaše i pitali tko od nas želi ići na rad. Ja sam se javio zbog toga da bi lakše saznao kuda će mi biti otpraćena žena i djeca, a javila se je i još jedna grupa cigana. Ustaše su nas odvojili 12 i pod oružanom pratnjom bili smo prebaćeni skelom na južnu obalu Save u tzv. Gradinu. Tom prilikom nisam vidio onu grupu žena i djece koja je bila izjutra izvedena iz logora. U Gradini se nalazilo odmah kraj obale nekoliko stambenih zgrada koje su očito bile napuštene, jer se nitko nije u njihovoj blizini kretao. Tu smo dobili lopate i nakon što smo bili odvedeni nizvodno uz rijeku Savu bilo nam je naredjeno cda na jednom mjestu, koje je bilo otprilike 20 do 30 metara udaljeno od obale, a preko puta logora, kopamo jame. Toga dana iskopali smo 2 jame veličine 8 x 5 metra, a duboke oko 3 metra. Jame su bile jedna pored druge, a između njih je ostavljen prazan prostor širok otprilike 3 metra. Kada smo se u sumrak toga dana vraćali kući i prolazili pored spomenutih napuštenih kuća, primjetili smo, da je oko tih kuća bila postavljena ustaška straža koja je očito čuvala neke ljude koji su se nalazili u tim kućama. Iste večeri negdje oko 10 ili 11 sati čuli smo iz našeg logora u pravcu Gradine povremeno vriskanje i jaukanje.
Drugo jutro ponovno smo krenuli na posao i tom prilikom prilazili smo pod pratnjom ustaša pored jama, koje smo dan ranije kopali. Kad smo se približili tim jamama ja sam primjetio ispod jama prema obali Save hrpu ciganskog ženskog rublja. Došavši sasvim blizu jama primjetio sam na svoje zaprepaštenje da je prostor izmedju obih jama bio potpuno natopljen krvlju. Jame su bile na pola visine zatrpane, međutim zemlja je bila površno nabacana, tako, da nije mogla u cjelosti prekriti ljudska tjelesa koja su se u toj jami nalasila, pa su neki dijelovi tijela ostali nepokriveni. Ni smo se zaprepastili nad tim prizorom i jedan iz naše grupe neki Uzo Mitrović, Ciganin iz Novih Jankovaca, star oko 40 godina, čija je žena također bila dan ranije odvedena sa spomenutom grupom žena i djece, počeo je vikati i skočio u rijeku. Ustaše su odmah na njega otvorili vatru i on se uopće više nije pojavio na površini vode. Toga dana kopali smo jame nešto dalje od mjesta gdje smo dan ranije kopali jame. Kad smo se u sumrak istoga dana vraćali kući na drugoj strani Save čekala je na obali kraj skele jedna grupa žena u kojoj je moglo biti od prilike do 60 duša. Djece nisam primjetio. Sobom nisu ništa nosile. Odmah po našem dolasku na sjevernu obalu Save ova grupa ukrcana je u skelu i prebačena u Gradinu. Te noći ponovno sam čuo vriskanje i viku iz Gradine.
Trećeg dana kopali smo ponovno rupe u Gradini, medjutim od prilike 200 metara u dubinu od jama koje smo dan ranije iskopali. Budući da nismo taj put prolazili kraj ranije iskopanih jama nisam mogao vidjeti da li se u tim jamama nešto nalazi. Kad smo se u večer vratili kući u ženskom logoru nije bilo više ciganskih žena i djece i ciganski muškarci su nas pitali da li smo ih negdje vidjeli. Ne sjećam se, da li sam te noći čuo kakvu viku i vrisak kao ranijih noći.
Četvrtog dana kopali smo jame gotovo 1 kilometar daleko od obale. Toga dana bila je dovedena još jedna grupa cigana radi kopanja jama, a sjećam se da su medju nima lili i Mitrović Tošo i Mitrović Milan , cigani iz Novih Janovaca, koji danas tamo i žive. Za vrijeme rada primjetio sam da su ustaše dotjerali jednu grupu od možda 50 muškaraca obučenih samo u donje rublje u pravcu jama koje smo kopali ranijih dana. Jedan čovjek iz te grupe iskočio je i počeo trčati u našem pravcu. Trčao je neko vrijeme i tada pao pogođen mecima ustaša i srušio se u neku baru preko koje je upravo trčao. Ustaše koji su nas čuvali naredili su nam da legnemo potrbuške na zemlju i da ne gledamo u pravcu spomenute grupe, kaako ne bi vidjeli što se tamo dogadja. Ja sam stavio za vrijeme ležanja na zemlji ruke pred oči, medjutim gledao sam kroz prste, pa kako je taj teren bio potpuno ravan vidio sam da su ustaše počeli nekim predmetima udarati po spomenutoj grupi muškaraca. Pretpostavljam da su to bili sjekire ili neke batine, jer su se ljudi počeli rušiti i to čitavi redovi odjedared. Vjerojatno su bili medjusobno povezani žicom, pa kad je u jamu pao jedan, onda je za sobom povukao i ostale. Čulo je se i pucanje iz pušaka kao i vika ljudi. Sve to trajalo je kratko vrijeme, a moglo je biti od nas udaljeno 200 do 300 metara. Nakon toga ustaše su nam naredili da prekinemo rad i bili smo prebačeni na sjevernu obalu Save gdje smo nosili neku ciglu. Idućih dana kopali smo jame pored nekog groblje u čijoj blizini su bile neke napuštene kuće. Jednog dana tu nas je skoro pobila jedna grupa ustaša koji su smatrali da nas vode na likvidaciju i već su nam naredili da moramo legnuti na zemlju, međutim na to su intervenirali naši čuvari i objasnili ovim ustašama da mi nismo poslani na ubijanje, nego da kopamo rake. Sjećam se da sam baš toga puta u večer, kad smo se vratili sa posla na obali Save kod skele sreo grupu od 100 do 120 cigana muškaraca, koji su imali ruke vezane žicom. To su bili cigani iz našeg logora, a među njima sam ja vidio i svog oca, pa sam ga zapitao kuda ide, našto mi je otac ogovorio da ide na večeru. Budući da je bilo zabranjeno voditi bilo kakav razgovor, to me je odmah jedan od ustaša koji su nas pratili udario po glavi. Kad smo se te večeri vratili u logor zatekli smo sasvim mali broj cigana i to uglavnom onih, koji su vršili fizičke radove dok su ostali cigani u međuvremenu bili nekuda odvedeni.
Kad smo drugog dana ponovno prolazili pored groblja gdje smo ranije kopali jame primjetili smo da su te jame bile gotovo zatrpane ua u njihovoj blizini nalazili su se razbucani pojedini odjevni predmeti, dok se je u jednoj kući vidjela čitava gomila takovih odijela, kroz razbijena vrata.
Ja sam kopao na Gradini rake ukupno 12 dana. Kroz to vrijeme posljednjih dana vidio sam da su na Gradinu prebacivane grupe Cigana i to pomješano muškaraca, žena i djece, koji su iz vlaka izravno upućivani u gradinu, a da uopće nisu prolazili kroz logor. Sjećam se, da je jedna od takovih grupa po nalogu ustaša pjevala neke svatovske pjesme. Pretpostavljam, da su svi oni pobijeni i strpani u jame koje smo mi u tu svrhu bili kopali u Gradini.
Budući da smo se bojali da ćemo i mi biti pogubljeni kao i ostali muškarci iz našeg logora, to smo jedne noći kad je padala kiša i bila gusta pomorčina ispod žica prokopali zemlju i počeli bježati. Tom prilikom pila je na našu grupu koja je bježala otvorena vatra, pa su neki i poginuli, samo ja neznam koji su to bili, budući da sam ja izašao izvan žice medju prvima. Kasnije sam se našao sa Ciganima Tošom i Milanom Mitrović, koji su te večeri zajedno samnom pobjegli iz logora i uspjeli se spasiti. Nakon našeg bijega iz logora ja sam se ubrzo prebacio u partizane gdje sam ostao sve do konca rata.
Od moje obitelji koja je bila odvedena u logor nije se nikada nitko vratio, nego su oni očito pobijeni u Gradini i pobacani u jame, koje sam ja tamo kopao. Od cigana iz Novih Jankovaca uspjelo se je spasiti svega 5 ili 6 lica dok su svi ostali izginuli u Jasenovcu. Medju njima poginuli su i moj otac, Tanasije, star 60 godina, majka Mileva, stara 60 godina, moj brat Marko, star 32 godine, njegova žena Julka stara 30 godina i njihovo dvoje djece Luka star 6 godina i Katica stara 4 godine, kao i moja braća Stevo star 15 god. i Slavko star 8 godina.
Toliko mi je poznato o tom predmetu.
Nakon toga je svjedok na svoj gornji iskaz propisno zaklet u smislu čl.227.Zakona o krivičnom postupku.
DOVRŠENO.
Sudac
[nečitko]
Zapisničar
[nečitko]
Svjedok
[nečitko]
